Reportaža by Minja & team...

 

 

KRŠEVAN BOULDER OPEN 2014.

 

Hi ekipa,

 

evo kako nam je valjda u obitelji (Nena, rodice i legendo – Dnevnik jedne Nene J) da tu i tamo napišemo izvještaj voljenom klubu, osjećam se prozvanom napisati par utisaka sa petog Krševan boulder opena 2014 koji se održao ovu subotu u Zadru.

 

Netko je u jednom trenutku među jakim snagama večernje grupe pitao hoćemo li u Zadar na Krševan? Rukavica je bila bačena.

 

Vijećalo se tko bi išao?, bi li se natjecali? ili samo išli gledat?, kako to izvesti? i kako će to izgledati? Većina nas nije nikada bila na natjecanju, također nismo ni bili sigurni kako penjemo, a pogotovo hoćemo li se obrukat među silnim drugim penjačima iz lipe naše. Uvik ti je to crnjenje u glavi.

 

Odluka je donesena u četvrtak dva dana prije natjecanja. Rade vozi, Stana napušta Vis i pridružuje nam se, Leon mrtav umoran iz smjene u casinu upada u auto, Marin je odmah srčano rekao "ja idem", a mene su trebali pokupit u Primoštenu, jerbo sam se preselila tamo.

Kivi koji je najiskusniji, ali i naš trener i podrška je izjavio da možda neće doći radi posla, a i Antonija s njime. Samo da idu. Antonija mi je sestra, žena rastura i ludilo penje, a Kivi mi je trener, značilo bi mi da dođe.

I na kraju raznoraznim auto kombinacijama/posudbama u kasnim večernjim satima sve je bilo spremno idu i Kivi i Antonija. Jeeeeeeej

 

 

I eto, došla je subota, ustajanje prije 7 (osim Leona). Muški su se potrpali u Radinu novu pilu i došli po mene. Čim su me pokupili auto je počelo klapat - donila sam nesreću ka i žensko na brodu. U jednom trenutku nismo ni znali je li ozbiljan kvar i hoćemo li stić do Zadra. Rade je hrabro zaustavija auto i zaronija ispod njega i zaključija da se ipak radi o nekoj plastici. (opa. parkirali smo kraj ljudskog govna upakiranog u salvetu koja je lelujala na vjetru oko njega - smijeh i nevjerica ali ipak dobar znak).

 

Kivi i Antonija su javili da su krenili! Sve je bilo super.

 

Došavši u Zadar sreli smo poznate legende splitsko/kaštelanske penjačke scene: Glista, Bane, Marijući i Frane Čulić. Znamo ih svih, pa zaboga prva tri su nam pokazivali u školi penjanja kako penjat, a Frane je jednostavno prejaki as.

U nekoliko trenutaka sam se zapitala, jebate pa šta ja radim ovdje. Šta ću se ja natjecat sa ovim legendama (oko nas masu bijesnih aseva, jakih momaka, a kako sam čula i prvaka).

Vjerujem da je to prošlo svima nama kroz glavu koji smo prvi put na natjecanju. (eto,. meni je bilo malo lakše jer sam cura, pa mi nisu bili konkurencija, ali di su te cure? možda su one još jače!?!).

 

Legenda Leo (jedan od organizatora i sudac natjecanja) nam je ispunio želju i stavio sve Maruliće u istu grupu i to kasnije tako da možemo ić ohanit od puta i popit kavu.

 

BiIo je jako puno natjecatelja (kažu na stranici Krševana 50!!!), ako se ne varam muški su išli u 3 grupe po deset, a cure u jednoj grupi.

Čim smo sredili da možemo ić pit kavu, išli smo u Kauflanda smirit živce i uživat u crnom napitku. Naravno najveći su asevi pili pivu (sami znaju koji su!).

 

Natjecanje je bilo organizirano vrhunski. Kvalifikacije pa kasnije finale. Budući da je meni sve novo, ništa mi nije bilo jasno, ni izolacija, ni bodovanje, ni redosljed- n i š t a.

 

Ja sam prva išla u ring. Cure - nas 13 smo se bacile na stijenu. Dvanaest smjerova. Uletile smo unutra, zajebancija, jedna drugu smo bodrile ali i ćirile kako je koja ušla i popela. Joooj samo da i ja popnem nešto - mi se vrtilo u glavi kao kad čuješ Golubice bijela od Mile Hrnića pa ti se vrti u glavi.

Smjerovi su bili mega teški - makar meni.

Ja sam nekako navikla ić nekim redom pa sam krenila od smijera broj 1. Puasti panike. Smjer broj 1 ima neki veliki zeleni stalaktit na kojega se moraš popet.... aaahaaahaaa. I uhvatit neku ručku za kraj. (cure, a muški su imali neko hvatište koje je bilo dalje od te ručke).

Gledam oko sebe, cure su u stijeni, u tom trenutku mi se činilo, jebate sve rasturaju. Sve su negdje. Sve penju i sve su popele nešto, dok ja gledam u smjer broj 1. Tako u panici gledam i čekam da netko uđe u to. I uđe Inga, ako se ne varam i ispleska ga bez problema. Gledam, uđe i Lina, vidim nije joj svejedno, nije ni meni. Ali to je broj 1. moram uć.

Uđem, sprćim se i padnem. Onda mi Inga došapne da stavim ruku malo više. Uđem opet, tresem se. Jebate zašto se tako tresem u smjeru. Ma zašto je to tako teško. Ne znam je li trema ili mi tijelo otkazuje. Dođem na tu zelenu sigu, pas mater šta je teško. I uhvatim ručku. Fuck yeah. Popela sam ga. Popela sam smjer broj 1. wow.

 

Sad idem naravno u smjer broj 2. Ali sranje. Ne mogu ga popet. Teško, odnosno ne mogu dignit ovu moju nogu prikačenu na nefleksibilno tijelo. O ooo zašto se nisi više upirala i istezala glupačo. Idem opet, noga se ne može dignit. Bez veze. Odustajem, jer nisam ni ja p***a. Pa ne moram ići redosljedom. Vidi ostale, one su krenile od smijera broj 5. ili 10. Može se i tako.

 

I sad smo se mi cure tu razbacale, Antonija je do mene, izgleda samouvjerena. Penje po svome. Trudi se, vidim je rastura ali držim koncentraciju na sebe, jer nemam vremena, jer sam na NATJECANJUUU aaaaaaa.

 

Čula sam u tom deliriju muške kako navijaju za nas dvi. Bilo je lipo čuti poznate glasove. Svi su oni penjali s nama. Ipak smo postali familija. Hvala muški na tome značio mi  je svaki vaš krik.

 

Kad netko popne, ja plješćem, jer mi je drago, jer se penje. I tako, je završio naš kvalifikacijski dio. Sad je gotovo (osim ako nismo u finalu).

Sad samo da muški popnu i to je to.

 

Odem se rastegnit, odma se stvara atmosfera među curama. Sve smo komentirale kako nam je bilo. Ali se smijemo jedna drugoj, jer nam je drago. Sad se i počinjemo upoznavat, jer smo zajedno u tome. Energija je super prijateljska.

 

Muški su uletili u zadnjoj grupi. Počeli su tek u jedan ipo. Ajme, muke. Toliko ih je da ne mogu nikoga popratit. Svi penju, ali svih znam, pa za svih navijam, ali su meni i Antoniji dali papire da im pišemo pokušaje i ono što su popeli. Ja imam 4 papira ispred sebe, a ona daleko više. Uglavnom, gledam, pratim navijam, pišem, a srce ko kuća.

 

Momci su penjali odlično. Radmilović je bio iznenađenje, popea je dosta, a tako reći tek je počea - bravo asu. Glista i Bane su rasturali sa svojim kaštelanskim stilom - nisam ni sumnjala. Mario se zamrija smijeru broj 1. pa se nešto vrtija oko njega, a lipo je krenija, mislim sa dva fleša. Leon koji je neispavan, pola jutra na pivi, a također početnik je bio izvrstan - bravo asu. Stana je također rješija par ludilo smjerova. Rade je briljira- očekivano. A Frane nam je priuštio ovacije popevši ultra teški (makar iz moje perspektive) smjer broj 11 - Frane asu. Kivi je diskretno pustio da se publika koncentrira na ekipu i svako toliko  prošeta kroz neki smjer, ali je iz drugog ili trećeg pokušaja uz ovacije popeo onog Franinog broj 11.

 

Bilo je super gledat i navijat, a vrime je proletilo u sekund.

 

E sad. Svi smo odahnuli. Sad smo čekali rezultate.

Smjerovi su bili teški, i svi smo bili puni komentara, nogu ovdje, krimp ondje, peta vamo, ljulj tamo. Uglavnom super - meni sve novo. Svi zadovoljni.

 

Rezultati su pokazali da imamo Kivija, Franu i Radu u muškom finalu, a ja sam uletila u žensko finale.

Ludilo.

U meni šok i nevjerica. Dvoranu su zatvorili da postave smjerove za finale, muški idu prvi, ja ne smijem gledat. Jebemu miša.

 

Muško finale je krenilo, svako pet minuta imaju pauzu. Čujem urlanje iz dvorane, ali isto tako čujem da nitko još nije popea niti jedan top.

Niti jedan muški u tom trenutku nije popeo top, svega je netko tu i tamo dotaknio zonu.

(šta je ovo, mislim se).

Vidim Kivija, vidim Franu, svi nešto vrte glavom. Teško i točka. Ali vidim da im je gušt.

U jednom trenu dvorana je zaurlala. Vito je fleša smjer. Eto ga, imamo pobjednika.

 

U cijelom muškom dijelu natjecanja to je jedini smjer kojeg je jedan jedini natjecatelj uspio popet. Interesantno.

U mojoj glavi šok i nevjerica. Ako Kivi nije doša do topa, kako ću ja. Hoću li pobjeći, šta da radim.

 

Odužilo se to, već je četri ipo, i cure startaju. Sreća pa nismo i mi išle u izolaciju, već smo opet sve zajedno penjale sve smjerove.

 

Ovaj put je teže. Uletila sam unutra lagano izbezumljena. Ne znam di gledat. Je li ovo moguće popet. Pet smjerova, a ja nemam pojma gdje stavit nogu. Hvatišta izgledaju daleko. Gledam druge, Inga rastura, ali prebrzo da ne mogu popamtit gdje stavit nogu, gdje krimpat, gdje radit flegging. A u pene.

Ovaj put ne gledam redosljed.

Borila sam se svim snagama. Izletila u prevjesu gdje nisam trebala izletit, ali nekako sam vratila tilo natrag u stjenu i flešala taj jedan, kojeg su sve cure popele čini mi se.

 

Dvorana je znojna od muških naravno, jer mi cure se ne znojimo. Ahaahaaahaa. Vrime je teeeška južina, trenja niotkuda.

 

Idem u taj neki drugi smjer (sad niti ne znam broj smjera), uđem iz prve i dođem do zadnjeg pokreta koji izgleda tako da se moraš uprit od strop i bacit na top u ploči dok ti noge stoje na klizavom trokutu. Sve je u otporu. Ali padam više puta. Urlam, mučim se, ulazim xy puta i svaki put kliznem. Tijelo mi otkazuje. Kasno je, umorna sam, a i nisam jela ništa kuvano.

 

Idem malo probat ovaj drugi smijer, koji mi je još teži, u kojeg jedva uđem. Neće i neće. Vratim se opet na onaj prije. Sad ću ga popet.

Muški urlaju iz publike. Svi su već na iglama koliko sam puta ušla. I padnem.

 

Ostale cure su se također trudile. Bile su odlične. Inga je pravi as. Tu se još istaknula i Lina, koja je uspila popet smjer broj jedan (broj jedan halooo). Taj smjer je meni još uvijek nejasan. Plješćem ko luda kolegicama, jer se stvarno bore. Sad smo već postale sestre.

 

Ulazim u onaj moj smjer iz kojeg stalno padam. Sad ću ga popet. Znam sve. Stvar je samo nijansi. Idem, teško mi je, snage nemam nigdje. O o, opet ću past. A u pene. Stojim gore, po ko zna koji put. I gle čuda. Uspila sam. Pleskam o onaj top, makar deset puta. Cila dvorana je penjala samnom. Svima je bilo drago.

 

Moja ekipa je u deliriju. Kivi je znao da ga mogu, a znala sam i ja.

 

 

Za kraj sam se bacila u taj treći smjer kojeg sam kao mogla popet, probala još nekoliko puta, ali mala su hvatišta, a top nije tramvajac nego nešto šta izgleda veliko, ali je kosina put poda. Takla sam top, ali nisam ostala.

 

Kraj.

 

Bilo je ludio. Meni je srce još uvijek veliko ko kuća. Tijelo otkazuje, sve me boli još danas.

 

Nije mi žao niti jednog momenta. Zadrani su nas ugostili ko kraljeve. Bilo je tu domaćih kolača (ali baš lipih domaćih), paštete od tunjevine, pršuta, kulenove seke i sira. A na večer su nam spremili party i žderu.

Smjerovi su bili stvarno dobri i svaka čast postavljačima. Hvala svakome tko je sudjelovao u pripremi dvorane, organizaciji, zapisničarkama i na kraju ekipi koja je došla gledat i navijat.

 

Sasvim slučajno sam promijenila plan i ostala u Zadru, fala bogu imam di, ipak je to moj studentski grad u kojem imam nebrojeno prijatelja i sestru Mariju Ško.

 

Odlazimo na druženje u klub od PD Paklenica. Pivo 10 kuna!!! Samo daj, daj daj.

Masu ljudi je došlo. Svi veseli, svi pričaju. Vidim dosta ekipe koji su nas popodne podržavali. Sa nekima sam se baš lipo upoznala.

Od splitskog ogranka ostali su elitni odred: naravno Glista, Bane, Frane, Mario i ja. Kvalitetno smo zapartijali.

Došla sam doma u 5 ujutro. O mati draga kako mi je bilo dobro.

Hvala još jednom zadranima.

 

Nadam se da će netko objavit foto galeriju, jer je bilo masu ljudi koji su fotografirali.

 

https://www.youtube.com/watch?v=YvOAWGKxnKE

 

Lp,

Minja