16 godina kasnije...


Naši asevi su oduvik bili skloni literalno poetskom izražavanju. Donosimo vam tekst našeg Ivice Piljića Pilje kojeg je napisa u ovo doba godine prije punih 16 lita i nikad ga nigdi nije objavia.

Uživajte...





...

Iako sam zaspao oko ponoć, proljeće se pobrinilo probuditi me oko 5.30. Ne spava mi se više. Prvi obrisi dana vuku me van, u zoru. Zna se gdje ću. Na Marjan. Iskradam se iz kreveta, pakiram malu naprtnjaču i kroz tiho stubište spuštam se u dvor. Tiho je, većina još spava. Dobri stari Renault4 žurno grabi uz sjevernu stranu Marjana. Rampa je još otvorena, taman čuvar stiže na svoj posao,  mahne mi rukom. Ne čudi se ranoraniocu, već pospano pali cigaretu. Na Marjanu nikoga nema. Nakon niza okuka ispred mene su tako drage Šantine stine. Šest i petnaest je.
Crkvica svetog Jere u jutarnjem suncu, ptice pjevaju, iz dubine dole kraj mora čuje se ljeskanje zala.  Tišinu razbijaju samo blagi zvuci prirode. Ispod Pimija sam. Uže je jos labavo od proteklih kiša i jutarnje vlage. Friško je, ali ugodno friško.  Dok se navezujem na zemar mislim koliko sam vezan za ovu divnu stijenu  i ovaj dio Marjana. Tu sam proveo mladost i čini mi se da dolazim još stotinu godina nikad se ne bi zasitio ovog krajolika ovih mirisa i zvukova, ove neponovljive, jedinstvene ljepote. I ma koliko se trudio svim svojim vidom i plućima upiti ovaj zrak i ljepotu trenutka, ne mogu, ne uspijeva mi.
I zato se vraćam uvijek ponovo, osjetiti ovo. I popodnevna penjanja imaju svoju ljepotu, ali marjanska penjačka jutra su posebita. Prvi metri stijene razgibavaju mi tijelo. Stijena je prilično hladna, pa ponekad stajem i pušem u ruke. Osjecam zrake sunca kako otvaraju danu još jedno jutro, a ja skupa s njima napredujem u vis. U vidokrug mi dolazi daleko Biokovo i otoci, more ispod mene širi se i postaje sve ljepše. Za mene nema ljepšeg kuta iz kojeg se može uživati u prirodi od ovog penjačkog.
Miriše vrijes, pod nadvisom sam. Sa zadovoljstvom se izbacujem izvan vertikale i u raskoraku svladavam nadvis, taman toliko da se mišići stvarno napregnu. Osjećam se lagano, stopljeno sa stijenom, s ovim jutrom, s Marjanom.
Vršni dio stijene je još malo u sjeni. Kratka priječnica vodi me opet na sunce i izlaznu policu. Divnog li uspona. Eto vec  skoro15 godina stalno se vraćam ovoj stijeni i nikad je dosta. Najveći je užitak ipak penjati ovako u Marjanu, sam, slobodan. Ushićen sam ljepotom  i mirom, savršenstvom tišine, mojim unutrašnjim spokojem koji pojačava svaki penjački pokret.
Na vrhu sjedam u moju omiljenu kamenu stolicu i zadovoljno se odmaram. Kroz krošnju bora na istoku žmirka jutarnje sunce, iza rta Čiova pojavio se upravo brod koji dolazi iz Rijeke. Dobro se sjećam tih putovanja brodom, spavanja na palubi kad smo davno, davno odlazili prvi put u Chamonix. Brod sigurno brodi u tek probuđenu splitsku luku. Uživam u spoznaji koliko sam daleko od buduće gradske vreve. Pogled mi dira Biokovo i vuče na razmišljanje o usponima koje bi tamo želio uraditi.
Ispod mene kao na tlocrtu raštrkana su marjanska polja. Iz ove visine još se bolje vidi vrijedna ruka i ljubav  koja oblikuje ovo malo škrte zemlje. Dobri moji Siriščevići su tu svaki dan. Dobro znam kolika je njihova ljubav za Marjanom, a i oni poznaju moju.
Iza mene šum. Nakon dugo vremena vidim razigranu vjevericu na drvu vrlo blizu mene. Ne smetam joj, dakle dobro sam se uklopio u ovaj mir marjanske zore. To me ispunja jos većim zadovoljstvom.
Teško se odvajam od ovog mjesta na vrhu mog uspona. Ostao bi još i upijao ljepotu, ali treba stići na posao. Laganog  koraka šetam šumom u silazu. Sjeverna strana je hladnija i do mene polako dopiru slabasni zvukovi grada koji se budi. Marjan se uređuje, stara stabla se sijeku. Grana ima svukud pa i preko mog pravca odpenjavanja kroz stijenu. Trava je puna rose, sve tako divno miriše, a ptice pjevaju i pjevaju. Ljupko s dužim stankama i onda opet. Šta bi bila ova zora bez pjeva ptica?
Kojeg li užitka penjati, penjati i opet penjati. Koliko ravnoteže u pokretu, koliko ljepote u trenutku.  Kad sam počinjao penjati nisam mogao ni sanjati da ću se tu naći potpuno. Da će mi penjanje postati način života i glavno nadahnuće duhu. U trenu prolaze kroz mene uspomene i svi dragi ljudi koji su jedno vrijeme išli ovom istom stazom, sanjajući slične snove. Odavno ih nema. Različiti životi i obveze raštrkali su nas na sve strane svijeta. Pa ipak danas i ovdje ja sam sretan ovako kako je. Osjećam  da pripadam ovdje i iz ovih staza i stijene pune me sokovi života.  Punina utkana u sve pore Marjana prelazi u mene i svaki moj susret s Marjanom čini me  bogatijim. Da odem bilo gdje uvijek ću se vraćati Marjanu.
Vozim natrag, uranjam polako u probuđeni Split. Sedam i petnaest je. Sat čarolije je iza mene. Parkiram se i odlazim na pazar na Skalicama. Ulazim po mlijeko u mali dućan. Dočeka me :”Dobro jutro, triba li kruva ?”
E, da, dobro jutro Splite.

Ivica Piljić
21.ožujak 1996.